Prehrana kod metaboličkog sindroma

Što je metabolički sindrom?

Zbog potrebe za internacionalno standardiziranom definicijom metaboličkog sindroma, Internacionalna dijabetička federacija (International Diabeic Federation) je predložila definiciju za opću uporabu. Prema njoj, metabolički sindrom je definiran središnjom pretilošću, koja je pak definirana obimom struka specifičnim za dob i etničku pripadnost, uz prisutnost dvije od četiri navedene komponente: povišene koncentracije triglicerida (≥1,7mmol/l ili ≥150 mg/dcl), niske razine HDL kolesterola (<1,03mmol/l ili <40mg/dcl kod muškaraca te <1,03mmol/l ili <50mg/dcl kod žena), povišenog krvnog tlaka (sistolički, ≥130 ili dijastolički ≥85 mmHg) te povišene razine glukoze u plazmi (≥5,6mmol/l ili ≥100 mg/dcl, ili prethodno dijagnosticiran dijabetes tipa 2). Dodatne komponente, za koje su potrebna daljnja istraživanja i definiranja uključuju proinflamatorna i protrombotička stanja.(1)
Točna etiologija nastanka metaboličkog sindroma još uvijek je nejasna, no poznato je da uključuje kompleksnu interakciju genetičkih, metaboličkih te čimbenika iz okoliša. Među čimbenicima iz okoliša, glavnu važnost u prevenciji i terapiji ovoga stanja ima adekvatna prehrana.

Nutritivna terapija metaboličkog sindroma

Nutritivna terapija uključuje smanjenje i održavanje tjelesne mase, tjelesnu aktivnost te adekvatni prehrambeni model.

Terapija metaboličkog sindroma ciljano je usmjerena ka poboljšanju osjetljivosti na inzulin te prevenciji i „popravljanju” pridruženih metaboličkih i kardiovaskularnih nepravilnosti. (2) S tim u vezi, nutritivna terapija uključuje smanjenje i održavanje tjelesne mase, tjelesnu aktivnost te adekvatni prehrambeni model. I upravo primjerena nutritivna terapija može rezultirati simultanim smanjenjem svih metaboličkih čimbenika rizika. (3) Važno je ipak naglasiti da, i bez obzira što nutritivna terapija osoba s metaboličkim sindromom ima neke zajedničke opće karakteristike, ona također mora biti specijalno isplanirana tako da uzme u obzir prisutne metaboličke nepravilnosti kod pojedinog pacijenta.

 

Opće karakteristike nutritivne terapije osoba sa metaboličkim sindromom

Povišena tjelesna masa i pretilost

Sistolički i dijastolički tlak smanjuju se proporcionalno smanjenju tjelesne mase, cirkulirajući markeri upale, uključujući C-reaktivni protein i citokine, smanjuju se gubitkom adipoznog tkiva, a razine serumskih triglicerida i LDL kolesterola popravljaju se tijekom prva dva mjeseca od gubitka suvišne tjelesne mase.

Smanjenje prekomjerne tjelesne mase primarna je intervencija u prevenciji i terapiji metaboličkog sindroma. I mali gubitak tjelesne mase, poput 5%-tnog, rezultirat će značajnim poboljšanjem zdravstvenoga statusa. Osjetljivost na inzulin, zahvaljujući metabolizmu glukoze, rapidno se popravlja već na samom početku provođenja hipokalorijske dijete, odnosno, puno prije nego dođe do gubitka tjelesne mase. Sistolički i dijastolički tlak smanjuju se proporcionalno smanjenju tjelesne mase, cirkulirajući markeri upale, uključujući C-reaktivni protein i citokine, smanjuju se gubitkom adipoznog tkiva, a razine serumskih triglicerida i LDL kolesterola popravljaju se tijekom prva dva mjeseca od gubitka suvišne tjelesne mase. Ipak, čini se da je za održavanje smanjenja razine triglicerida, potreban gubitak tjelesne mase ≥5%, te da se razine ukupnog i LDL kolesterola vraćaju u prvotni stadij ukoliko se ne osigura gubitak tjelesne mase ≥10%. (5)

Planiranje prehrane s obzirom na prisutne metaboličke nepravilnosti

Danas su DASH dijeta uz preporuke o smanjenom unosu soli najčešće predlagane nutritivne intervencije za sniženje povišenog krvnog tlaka.

Hipertenzijama

Svaki gubitak od oko 10 kilograma rezultira smanjenjem sistoličkog tlaka za 6 mmHg te dijastoličkog za 4,6 mmHg.

Promjene prehrambenih navika u smislu smanjenja kalorijskog unosa, smanjenja unosa soli te smanjenje unosa alkohola primarne su nutritivne intervencije usmjerene ka snižavanju povišenog tlaka te prevenciji hipertenzije. Revizijom prospektivnih studija i kliničkih pokusa utvrđeno je da, kod osoba s prekomjernom tjelesnom masom te pretilih osoba, svaki gubitak od oko 10 kilograma rezultira smanjenjem sistoličkog tlaka za 6 mmHg te dijastoličkog za 4,6 mmHg. (6)

DASH dijeta u liječenju hipertenzije

Opće prihvaćen prehrambeni model usmjeren ka smanjenju povišenog krvnog tlaka je tzv. DASH dijeta (Dietary Approaches to Stop Hypertension – Svladavanje hipertenzije prehranom). Dijeta se temelji na visokom unosu voća i povrća, cjelovitih žitarica, niskomasnih mliječnih proizvoda te ograničenju suhomesnatih proizvoda .
Studijom koja je trajala 11 tjedana pokazano je da DASH dijeta rezultira smanjenjem sistoličkog tlaka za 5,5 mmHg te dijastoličkog tlaka za 3 mmHg u odnosu na kontrolnu prehranu (prehrana koja je predstavljala prosječan unos makro i mikronutrijenata te prehrambenih vlakana u svakodnevnoj prehrani Amerikanaca). (6) Također je utvrđeno da ovaj model prehrane može imati pozitivan utjecaj i na osobe normalnim vrijednostima krvnog tlaka što ukazuje na potencijalno preventivnu ulogu DASH dijete. Blagotvorno djelovanje DASH dijete objašnjava se kroz povećanje antioksidativnog kapaciteta i smanjenje oksidativnog stresa povezanih sa hiperlipidemijom kod pretilih hipertenzitivnih osoba. (7)

Smanjenje unosa soli)

Postoje uvjerljivi dokazi prema kojima se smanjenjem unosa soli može postići i smanjenje povišenog krvnog tlaka. U meta-analizi iz 2002. godine pokazano je da smanjenje dnevnog unosa soli za 6 g rezultira značajnim sniženjem sistoličkog i dijastoličkog tlaka, kako kod osoba sa povišenim krvnim tlakom (za 7,11/3,88 mmHg) tako i kod osoba sa normalnim krvnim tlakom (za 3,57/1,56 mmHg). (8)

Danas su DASH dijeta uz preporuke o smanjenom unosu soli najčešće predlagane nutritivne intervencije za sniženje povišenog krvnog tlaka.

Osjetljivost na inzulin

Prehrana koju karakterizira visok unos ugljikohidrata i prehrambenih vlakana, te odabir namirnica s niskim glikemijskim indeksom, može poboljšati funkciju beta-stanica kod osoba sa narušenom tolerancijom na glukozu te stoga može biti korisna u terapiji dijabetesa tipa 2.

Na osjetljivost na inzulin može utjecati kako ukupan energetski unos, tako i sastav prehrane.

Brojne dostupne epidemiološke studije pokazale su da je unos masti povezan i s vrijednostima inzulina u plazmi i s osjetljivošću na inzulin. S tim u vezi, od posebne važnosti pokazala se kvaliteta prehrambenih masnoća. Tako su rezultati studija pokazali da povišen unos zasićenih masnoća rezultira smanjenjem osjetljivosti na inzulin, dok unos omega-3 i jednostruko nezasićenih masnih kiselina utječe na poboljšanje osjetljivosti na inzulin. (9)

Pitanje optimalne količine i izvora ugljikohidrata s ciljem poboljšanja osjetljivosti na inzulin još uvijek je otvoreno s obzirom da su rezultati provedenih studija u nesuglasju. Uobičajena pretpostavka da visok unos ugljikohidrata i/ili šećera doprinosi inzulinskoj rezistenciji čini se ne stoji. Veza između unosa ugljikohidrata te biomarkera kontrole glikemije ispitivana je na reprezentativnom uzorku zdravih odraslih osoba koje su sudjelovale u NHANES III (National Health and Nutrition Examination Survey) istraživanju. Rezultati su pokazali da unos ugljikohidrata, bilo visok ili nizak, nije utjecao na razinu glukoze u plazmi ili koncentraciju inzulina u serumu, niti kod žena niti kod muškaraca, čak i kada su u obzir uzeti drugi mogući čimbenici rizika. (10)

Epidemiološke studije nisu donijele dovoljno dokaza na osnovu kojih bi se zaključilo da ukupan unos ugljikohidrata može predvidjeti rizik od dijabetesa tipa 2, naprotiv, sve više je studija koje su pokazale da prehrana koju karakterizira visok unos ugljikohidrata i prehrambenih vlakana, te odabir namirnica s niskim glikemijskim indeksom, može poboljšati funkciju beta-stanica kod osoba sa narušenom tolerancijom na glukozu te stoga može biti korisna u terapiji istih. (11)

Dislipidemija

Povišen unos prehrambenih vlakana kao i omega-3 masnih kiselina pokazao se blagotvornim i kad je riječ o lipidnom profilu.

Metabolizam glukoze i lipida usko su povezani te svako remećenje metabolizma ugljikohidrata potaknuto visokim unosom istih može rezultirati porastom razine triglicerida te smanjenjem razine HDL kolesterola, što je pokazano i meta-analizama studija koje su uspoređivale prehranu bogatu jednostruko nezasićenim masnim kiselinama te prehranu bogatu ugljikohidratima.

Podaci prikupljani u NHANES III istraživanju korišteni su i u svrhu utvrđivanja unosa ugljikohidrata i rizika od kardiovaskularnih bolesti. Uočeno je da povišen unos ugljikohidrata (ugljikohidrati osiguravaju >57% ukupno unesene energije) uzrokuje smanjenje razine HDL kolesterola te povećanje razine triglicerida. (12)

Međutim, s druge strane je umjeren unos ugljikohidrata (ugljikohidrati osiguravaju 50-55% ukupno unesene energije) povezan s manjim rizikom od kardiovaskularnih bolesti te sa poželjnim lipidnim profilom. Nadalje, većina osoba dnevno vrlo rijetko unosi količinu ugljikohidrata koja bi osigurala više od 55% ukupne energije pa je samim time i realna opasnost od porasta triglicerida usljed opisanog načina prehrane u općoj populaciji vrlo mala.

Povišen unos prehrambenih vlakana kao i omega-3 masnih kiselina pokazao se blagotvornim i kad je riječ o lipidnom profilu.

Tako je, primjerice, pokazano da povišen unos prehrambenih vlakana, i bez drugih promjena prehrambenih navika, može rezultirati smanjenjem kolesterola za 2 – 4 %, kao i da dnevni unos 25 – 30 g prehrambenih vlakana, može rezultirati smanjenjem razine kolesterola za čak 12 %. (13)

Kada je riječ o omega-3 masnim kiselinama, brojne studije iznjedrile su snažne dokaze prema kojima ove vrste masnih kiselina uspješno i bez neželjenih nuspojava snižavaju razinu triglicerida i kolesterola te poboljšavaju omjer HDL i LDL kolesterola.

Prema rezultatima randomizirane studije u kojoj je sudjelovalo 46 osoba sa koronarnom bolešću srca, suplementacija omega-3 masnim kiselinama rezultirala je smanjenjem triglicerida u serumu za 20-30%, te smanjenjem razine VLDL kolesterola za 30-40%. (14)

Mediteranska prehrana – najbolja dijeta kod metaboličkog sindroma

Mediteranska prehrana ima blagotvorno djelovanje, ne samo na metabolički sindrom, već i na pojedinačne komponente (stanja) metaboličkog sindroma – opseg struka, razinu HDL kolesterola i triglicerida, krvni tlak te metabolizam glukoze.

Mediteranska prehrana u cijelosti, kao i njene pojedine komponente, posebice maslinovo ulje, voće i povrće, žitarice i riba, dokazano pružaju značajno antioksidativno i protuupalno djelovanje koje može pomoći u borbi protiv bolesti povezanih sa kroničnim upalama, uključujući pretilost, dijabetes tipa 2 te metabolički sindrom.

Utjecaj mediteranske prehrane na metabolički sindrom praćen je i pozitivno ocijenjen u velikom broju znanstvenih studija. Jedna od njih i i velika Framingham Heart Study Offspring Cohort, u kojoj su analizirani podaci oko 5000 osoba. U studiji se dosljednost mediteranskom tipu prehrane utvrđivala putem Mediterranean-style dietary pattern score (MSDPS), a rezultati su pokazali da je viši MSDPS povezan sa nižom HOMA vrijednosti (homeostatic model assessment – mjera osjetljivosti na inzulin i funkciju beta stanica) – P= 0.02; manjim opsegom struka – P= 0.001; nižom razinom glukoze u plazmi tijekom gladovanja – P= 0.03; nižom razinom triglicerida – P= 0.001 te višom razinom HDL kolesterola – P= 0.03. Također, sudionici sa najvišim MSDPA (gornja kvintila) imali su manji rizik za razvoj metaboličkog sindroma u odnosu na sudionike sa najnižim MSDOA (najniža kvintila) – P= 0.01. (15)

Vrlo ohrabrujuća studija objavljena je nedavno u Journal of the American College of Cardiology, a prema njoj, mediteranska prehrana ima blagotvorno djelovanje, ne samo na metabolički sindrom, već i na pojedinačne komponente (stanja) metaboličkog sindroma – opseg struka, razinu HDL kolesterola i triglicerida, krvni tlak te metabolizam glukoze.

Ova studija je meta-analiza 50 studija, objavljenih između 1994. i 2010. koje su proučavale djelovanje mediteranske prehrane, a u njima je sudjelovalo ukupno 500 000 osoba. Prema podacima 35 studija, ova vrsta prehrane povezana je s prosječnim smanjenjem opsega struka za 0,43 cm, porastom razine HDL kolesterola za 1,17 mg/dcl, sniženjem razine triglicerida za 6,14 mg/dcl, sistoličkog i dijastoličkog tlaka za 2,35 odnosno 1,58 mm/Hg, razine glukoze u fazi gladovanja za 3,89 mg/dcl te HOMA-e za 0,45. (16)

Mediteransku prehranu karakterizira visok unos jednostrukonezasićenih masnih kiselina, prvenstveno iz maslina i maslinovog ulja, dnevna konzumacija voća, povrća, cjelovitih žitarica, niskomasnih mliječnih proizvoda, tjedna konzumacija ribe, mesa peradi, orašastih plodova i mahunarki, relativno nizak unos crvenog mesa te umjerena dnevna konzumacija crnog vina, uglavnom uz obroke.

Kako navode autori posljednje objavljene meta-analize, a njihov zaključak neka bude i zaključak ovoga članka, predočeni rezultati značajni su za ukupno javno zdravstvo jer mediteransku prehranu vrlo lako mogu slijediti razne populacijske skupine i različite kulture, ne iziskuje mnogo novca, a mnogo sredstava može uštedjeti zdravstvu jer je dokazano djelotvorna kod primarne i sekundarne prevencije metaboličkog sindroma i njegovih pojedinačnih komponenata.

Literatura

1. K. G. M. M. Alberti, P. Zimmet, J. Shaw. Metabolic syndrome-a new world-wide definition. A Consensus Statement from the International Diabetes Federation. Diabetic Medicine 2006; 23(5): 469-480
2. Gabriele Riccardi* and A. A. Rivellese, Dietary treatment of the metabolic syndrome – the optimal diet, British Journal of Nutrition (2000), 83, Suppl. 1, S143-S148
3. Marion J. Franz,The Role of Nutrition Therapy and Dietitians in the Management of the Metabolic Syndrome, Current Diabetes Reports 2007, 7:60-65
4. Grundy SM, Cleeman JI, Daniels SR, et al.: Diagnosis and management of the metabolic syndrome. An American Heart Association/National Heart, Lung, and Blood Institute Scientific Statement. Executive Summary. Circulation 2005, 112:2735-2752.
5. Klein S, Burke LE, Bray GA, et al.: Clinical implications of obesity with specific focus on cardiovascular disease. A statement for professionals from the American Heart Association
6. Feldeisen SE, Tucker KL. Nutritional strategies in the prevention and treatment of metabolic syndrome. Appl Physiol Nutr Metab. 2007 Feb;32(1):46-60. Council on Nutrition, Physical Activity, and Metabolism. Circulation 2004, 110:2952-2967.
7. Heno F. Lopes; et al. DASH Diet Lowers Blood Pressure and Lipid-Induced Oxidative Stress in Obesity; Hypertension. 2003;41:422-430
8. He FJ, MacGregor GA.Effect of modest salt reduction on blood pressure: a meta-analysis of randomized trials. Implications for public health. J Hum Hypertens. 2002 Nov;16(11):761-70.
9. Riccardi G, Giacco R, Rivellese AA.Dietary fat, insulin sensitivity and the metabolic syndrome.Clin Nutr. 2004 Aug;23(4):447-56.
10. Wolever TM, Mehling C.High-carbohydrate-low-glycaemic index dietary advice improves glucose disposition index in subjects with impaired glucose tolerance. Br J Nutr. 2002 May;87(5):477-87.
11. Yang EJ, Chung HK, Kim WY, et al.: Carbohydrate intake and biomarkers on glycemic control among US adults: the third National Health and Nutrition Examination Study (NHANES III). Am J Clin Nutr 2003, 77:1426-1433.
12. Yang EJ, Chung HK, Kim WY, et al.: Carbohydrate intake is associated with diet quality and risk factors for cardiovascular disease in US adults: NHANES III. J Am Coll Nutr 2002, 22:71-79.
13. Bazzano LA, et al. (2003). Dietary fiber intake and reduced risk of coronary heart disease in U.S. men and women. Archives of Internal Medicine, 63(16): 1897-1904.
14. Durrington PN, Bhatnagar D, Mackness MI, Morgan J, Julier K, Khan MA, France M. An omega-3 polyunsaturated fatty acid concentrate administered for 1 year decreased triglycerides in simvastatin treated patients with coronary heart disease and persisting hypertriglyceridemia. Heart. 2001;85:544-548.
15. Marcella E Rumawas et.al. Mediterranean-style dietary pattern, reduced risk of metabolic syndrome traits, and incidence in the Framingham Offspring Cohort. Am J Clin Nutr 2009;90:1608-14
16. Christina-Maria Kastorini, et.al. The Effect of Mediterranean Diet on Metabolic Syndrome and its Components. J Am Coll Cardiol, 2011; 57:1299-1313